NEWS
latest

10 July

Recite mami danas da je volite

“Ali, mama, koliko sam ti puta rekla, nemoj to da joj daješ da jede. Pokušavam da je odviknem od slatkiša, a ti pokvariš sve sa tim svojim palačinkama!”

“Ne, dogovorila sam se sa prijateljima, nemoj da me čekaš.”

“Neću dolaziti sada za vikend na ručak, rekla sam ti, nikada me ne slušaš.”

“Sto puta sam rekla da mi ne popuješ, znam šta radim.”

“Ne, danas ne mogu.”

“Da mama, tvoja pita je bolja, uvijek, neka eto, svi znaju.”

“NE, ne želim da mi dođu ti rođaci, ja mama želim malu svadbu. Molim te, saslušaj me, neću zbog naroda da se udajem, ne dolazi u obzir!”

“Da, mama, obukla sam se dobro, po hiljaditi put.”

“Ne, nisam još otišla na onaj pregled, gužva je i nemoj da me peglaš.”

“Ali, mama, ja njega volim, ne znaš ti o ljubavi ništa.”

“Mama, meni se sviđa, pusti me”, lupaš vratima od sobe.

Ništa ne boli nego kada te ubode tamo gdje si najtanja.

Ništa ne izbije kada ti prigovara da te čeka, a niste se dogovorile o preciznom terminu.

Guši ta pretjerana ljubav, strah, briga s kojom te zasipa, kako samo može toliko biti dosadna?
Pobogu, odrasala si žena, zašto se moraš javljati svaki put kada odeš na put. Nije ti ni prvi ni posljednji i DA, paziš kako voziš. Kako te samo iznervira kada ti kolač nije nikada sladak kao njen, hljeb nikada mekan kao njen, sarma nikada tako dobro upakovana kao njena, djeca vaspitana, kuća nikada tako sređena, čista, organizovana kao njena.

Kako, Bože, zna živcirati kada u svakoj prilici zna šta da kaže, kako da te poklopi, kako se toga uopšte sjeti, nije ti jasno?!

Kako može da ne vidi da si pod stresom zbog posla, ne možeš sve da stigneš, ne zna ona kako je u današnje vrijeme teško ženama. Kako može da ti prigovara što je ne posjećuješ – pa nećeš propustiti taj termin kod kozmetičarke ili frizera da bi slušala kako je komšinica Daca otišla kod zubara i otkrili joj, pri tome, osteoporozu. Jedva si se izborila za te treninge i sad bi ona da ti remeti planove.

Nećeš studirati pravo, to te ne zanima, ti želiš da slikaš, sviraš, pjevaš, šta te briga s kojim fakultetom ćeš sutra imati posla. Kako je samo mogla zaboraviti da je i ona nekada tako sjajno pjevala u mladosti, ali je popustila i završila ekonomiju. Ti nećeš tako, ne. Bićeš veća, bolja, jača, samo neka te gleda.

Zašto traži od tebe da mu ćutiš sa izgovorom da brak treba sačuvati i da neke stvari, koje ON kaže, nisu bitne. Tebi su bitne! Ti želiš biti emancipovana, nećeš biti valjda žena iz srednjeg vijeka. Kao ONA. Kada joj je bio tako dobar, zašto mu ona nije ćutala? Zašto je dozvolila da bude nesrećna zbog njega?

Prava ljubav postoji. To što je ona nije našla, ne znači da ti nećeš.

I nećeš biti kao ONA, nikada, sto puta si rekla.

Čvrsto si obećala.

I onda se boriš.

Opireš se, negiraš, galamiš za svoje JA dok se ne ugušiš. Pobjegneš onda od nje i od njene ljubavi. Mijenjaš frizuru, stilove oblačenja, odlaziš daleko pa se vraćaš, tražiš izgovore i radiš sve ono što ona nikada nije. Iz prkosa, inata, očaja, bijega. Budeš ljuta kada se samo sjetiš koliko puta nije ni znala šta se dešava u tebi. Kako nije mogla da vidi kolika je tvoja patnja, majka je, morala je vidjeti! Prepoznaš nju svaki put kada otvoriš svoja usta, a njene riječi izlete. Kako je moguće, čitala sam druge knjige, slušala drugu muziku, kako?!?

Ne želiš nju u sebi.

Želiš sebe u sebi.

Pa se i dalje boriš.

Udaš se iz ljubavi, podsvjesno da joj dokažeš kako si odrasla i kako i ti možeš biti žena i majka. Piješ da pokažeš kako se to sada smije. Lunjaš od muškarca do muškarca u potrazi za pravom ljubavi, jer je danas drugo vrijeme, nećeš se udati za prvog, pobogu, ti tražiš pravog. Sve radiš da se odvojiš, poletiš, iskidaš iz njenih niti dužnosti, krivice, gorčine koju osjećaš svaki put kada ideš kontra sebe da bi njoj udovoljila.

Sve radiš, svjesno ili nesvjesno, da te već jednom prestane gledati kao svoju malu princezu. Smjernu i pametnu. Kulturnu i vaspitanu. Lutku sa izloga kojom se ona ponosi i pokazuje svima. Ona je to rodila. Ona je to vaspitala.
Nisam više mala, mama. 

Ja sam sada odrasla žena.

I idem svojim putem.

Pusti me.

I tako…

Ona te pusti.

Vidite se na deset minuta između dva susreta kada joj doneseš unučad na druženje. Ili se skupite za rođendane, možda slave, ali eto, gužva je bila, ne stignete se ispričati, upitati za zdravlje. Ponekada bi te možda nazvala, ali zna da si ti suviše zauzeta, a i ne želi dodatno da te optereti. Ne traži ti novac, zna da i ti teško zarađuješ.

Ne priča s tobom koliko još pregleda treba da obavi, ne treba ti još briga. Ma može napraviti tu tortu za rođendan maloj Sari, biće joj zadovoljstvo, iako joj je već malo naporno i ruke teže služe. Živa je.

Još je potrebna da brine i da služi porodici. Bez toga, niko je i ništa, učili su je.

Prođu tako godine.

A onda… U jednom momentu, sasvim neočekivano… Možda čak u potpuno običnom trenutku, kada obuva cipele ili kuha kafu, vidiš.

Teško se savija.

Zadihala se.

Otkud joj toliko sijedih na glavi?

Ma, nije imala tako pogrbljena leđa.

I opali te.

Žestoko.

Učila te da držiš kašiku onako kako su njoj, isto tako, maloj pokazali.

Vežeš pertle.

Skidala ti temperature i bdjela noćima, kao i baka nad njom.

Bila sve tvoje bitke, ali tiho i u svom srcu, nisi ni znala.

Ponekad ostala gladna, jer je svoj zalogaj dala tebi.

Čak i sa toliko tvojih godina, brine se da li si srećno došla kući s puta.

Jesi li jela.

Platila račune.

Imaš li problema na poslu.

Jesi li se zaljubila.

Spavaš li dovoljno.

I shvatiš.

Nije znala drugačije, nije umjela drugačije.

Dala ti je najbolje od sebe.

Dala ti je SEBE onakvu kakvom su je napravili.

Jer… Htjela je i ona da trči ulicama Londona i traži Bitlse, nemoj misliti da nije. Maštala je i ona da će naći ljubav svog života i da će to biti ta ljubav iz romana o kojoj je krišom čitala umjesto knjiga za školu. Disala je i ona svaki dan u želji da će obići svijet. Ne, nije htjela biti kao baka, zaklela se. Željela je filozofiju da studira, ali ubijedili su je da od toga neće imati za život pa je upisala to pravo. Zaposlila se u Zavodu. Udala se za oca, znala ga je od prije, dobar čovjek.

Postala MAMA.

Nije te često grlila, jer nisu grlili ni nju pa ne zna.

Možda je trebala, ali eto, nije, oprosti joj.

Oprosti joj što ti nije više govorila da te VOLI.

Kao što i ti, sad u ovom trenutku, ne govoriš njoj.

P.S. Svaki fragment nje u TEBI je dragocjen. Da bi bila slobodna, moraš prvo nju da prihvatiš u sebi. Tek tada, ti smiješ da živiš i budeš TI.

P.S.S. Svaki trenutak je dragocjen. Reci joj VOLIM TE. Često.






Autor: Sandra Mešinović
Izvor: lolamagazin.com

« PREV
NEXT »

No comments