NEWS
latest
Showing posts with label reportaže. Show all posts
Showing posts with label reportaže. Show all posts

07 January

Naučnici otkrili pravu istinu o Deda Mrazovim irvasima

Na slikama, u filmovima ili u obliku igračaka, irvasi Deda Mraza uglavnom su prikazani s rogovima. Pogrešno, kaže nauka.
S obzirom na to da im je na čelu irvas nazvan Rudolf, mnogi pretpostavljaju da sanke Deda Mraza, glavno sredstvo njegove neverovatne planetarne distribucije dečjih igračaka, vuku samo mužjaci te životinje.

Ali nisu u pravu, kaže zoolog Endru Hebda iz muzeja Nove Škotske u Halifaksu i dokazuje da se radi o ženkama, prenosi kanadska javna mreža CBC.

I mužjaci i ženke irvasa imaju rogove i jedina su vrsta jelena s tom karakteristikom.

Mužjaci se tokom sezone parenja svojim rogovima tuku za ženke i oni im tokom jeseni otpadnu.

"Ženke, s druge strane, zadržavaju rogove sve do porođaja, što se događa negde na proleće. Dakle, jedini irvasi koji u ovo doba godine imaju rogove su ženke", kaže Hebda.

Na slikama, u filmovima ili u obliku igračaka, irvasi Deda Mraza uglavnom su prikazani s rogovima. Pogrešno, kaže nauka.

Iako su donekle rasvetlili ko vuče Deda Mrazove sanke, naučnici još nisu dali odgovor na drugo važno pitanje - kako je moguće da irvasi lete?

No, to je neka druga priča.






Izvor: Hina

24 December

Naša čudnovata planeta: 7 neverovatnih stvari koje niste znali o Zemlji


Planeta koju svi nazivamo domom je još bizarnija nego što možete zamisliti.

Postoje još brojne zanimljivosti koje nas ujedno zastrašuju i fasciniraju kada je reč o Zemlji, a vezane su za čudne krajolike, zanimljive životinje i čudesne organizme:


Zemljini polovi se okreću

Svi znamo da je Severni pol na severu, negde iznad Aljaske, a da je Južni negde dole, blizu središta Antarktika. To će zauvek biti tako kada su u pitanju geografski polovi planete, međutim ne i kada su u pitanju magnetski polovi. Tokom proteklih 20 miliona godina, Zemljini magentski polovi su se okretali svakih nekoliko stotina hiljada godina, što znači da ako ste imali kompas u ruci pre oko 800,000 godina, on bi vam pokazao da je sever na Antarktiku. 

Iako su naučnici prilično sigurni da se to zaista dešava, još uvek nije sasvim jasno šta izaziva ove polarne akrobacije. Za sada, Zemljin severni magnetski pol se kreće ka severu brzinom oko 65 kilometara godišnje. Imajući u vidu da se poslednji preokret polova dogodio pre 780.000 godina, mi smo zakasnili za preokret.

Najveći živi organizam na Zemlji je...

Kada je u pitanju najveće živo biće na planeti, svima uglavnom prvo padnu na pamet kitovi, slonovi ili drveće. Možda biste se čak setili i da su koralni grebeni najveća konglomeratska stvorenja.

Međutim, ispostavilo se da svetski rekord za najveći živi organizam na Zemlji ima nešto manje impresivan izgled, ali u pogledu veličine čini da plavi kit deluje kao patuljak. U pitanju su gljive.

Tačnije, izazivač za titulu najvećeg poznatog živog organizma na svetu je gljiva medenjača koja živi na planinama Blu u Oregonu. Ova ogromna gljiva zauzima oko 965 hektara zemlje, što je veliko koliko 1.665 fudbalskih terena.

Medna gljiva, ili medna pečurka, je zapravo zajedničko ime za nekoliko različitih vrsta gljiva roda Armillaria. Ove parazitske gljive kolonizuju i ubijaju brojne drvene biljke, zbog čega su dobile nadimak "noćna mora baštovana", iako neke mogu biti nešto benignije od drugih.  


Neki delovi Zemlje izgledaju kao da smo na drugoj planeti

Mesto koje mnogi nazivaju “Paklom na Zemlji”, Danakilska pustinja u Africi, predstavlja jedno od najsuvljih, najdubljih i najtoplijih mesta na svetu. Smeštena je u Afarskoj (Danakilskoj) depresiji, gde se nalazi i jezero Asal, najniža tačka Afrike na –155 m ispod nivoa zemlje i predstavlja jedno od najekstremnijih mesta na planeti. Međutim, čak i ovde ima mesta život. Raznobojni hidrotermalni otvori su dom ekosistema koje astrobiolozi sada koriste kao analog u potrazi za životom van Zemlje.


Jedno ostrvo ima “podvodni vodopad”

Na jugozapadnoj obali Mauricijusa nalazi se jedistven prirodni fenomen, tačnije  jedinstvena optička iluzija podvodnog vodopada. Gavni krivac su struje koje su vremenom slagale pesak s obala Mauricijusa stvarajući kaskade, odnosno ležišta koja stvaraju utisak slivanja vode na sred okeana. Na satelitskim snimcima to izgleda posebno dramatično, kao da podvodna struja izranja uz obalu ovog rajskog ostrva.


Neki oblaci su živi

Ponekad, u sumrak, tamni oblaci se pojave vrlo blizu zemlje. Dok se kovitlaju i menjaju oblik, oni mogu izgledati prilično živo, a zapravo to i jesu. Formirani od stotinu ili čak hiljadu čvoraka koji lete u jatu, ovi “oblaci” su zapravo fenomen poznat kao murmuracija. Naučnici sumnjaju da ptice lete u tandemu kada traže mesto za skrivanje ili izbegavanje predatora. Međutim, i dalje je zagonetka kako tačno postižu takvu izuzetno akrobatsku sinhroniju dok lete. 






Izvor: http://www.nationalgeographic.rs

17 September

Odraz u ogledalu


Zapitala sam se mnogo puta, da li su svi ljudi svesni svog postojanja na ovoj planeti, zašto baš ja, zašto baš oni, a odgovor dobila u svom odrazu, potražite ga i vi, možda vam se i dopadne što vidite, meni jeste.

Da li ste se ikada zapitali koja je naša svrha postojanja na ovoj planeti, koja nam je data na korišćenje a tako malo imamo slobode da je zaista iskoristimo? 

Da li mislite da ste došli na svet sa nekom misijom ili snom da ovaj svet učinite boljim? 

Ako ste mislili malo na tu temu shvatili biste kako je lepo biti na ovoj planeti i živeti, a ne preživljavati. Radite svakoga dana, ne razmišljajući o vremenu koje prolazi pored vas, kupujete proizvode koje vam servira mala kutija raznih boja, koja obećava bolju budućnost, kartice elektronske vam postaju jedini izvor prave sreće, a vi u stvari nesrećni da jedva dišete. 

Savršeni u svom savršenom svetu, predivnog izgleda, sa što manjom potrebom da sebe vidite u ogledalu ko ste zaista, jer šta će vam ogledalo, kada i sami znate da ste najbolji, najlepši, najpametniji i da ne izostavim najsrećniji, kome je bitno kako se vi zaista osećate? 
Da li želite da budete rob društva koje sve radi zbog drugih ili želite da budete sebičnjak koji živi zbog sebe i misli na sebe, svoje prave potrebe, kako učiniti sebe srećnim i voljenim bićem, jer je to najbitnije na ovom svetu.

Gledajte decu i vidite sebe, nema tu neke bitne razlike u pravom smislu reči. Jedina razlika jeste u godinama, ali u potrebama nije velika, svi želimo isto da budemo voljeni, primećeni i prihvaćeni. Svako dete nema velika očekivanja po pitanju ljubavi, sebe samog, već radi onako kako se zaista oseća, a šta je sa nama kada odrastemo, zašto potisnemo te istinske želje, zbog čega i zbog koga? 

Ne treba se stideti svojih pravih želja, potreba i ko ste vi, jer od sebe ne možete pobeći, a i kada to jednom shvatite treba prihvatiti da je to i jedino važno. Treba posmatrati vaš život iz vašeg ugla gledanja jer je ono jedina stvarnost koja vas okružuje. Možda vam se čini paradoksalno kada vam ovo kažem, jer kako ići protiv nekih moralnih načela, protiv društva koga ste deo ili protiv porodice, ali ako se vi ne osećate ispunjeni poštujući ova načela ili ona načela, kome je to zaista bitno? 

Počnite iz početka, pogledajte se u ogledalo, vidite svoj odraz u ogledalu, priznajte sebi šta zaista vidite i koliko vam se sviđa to što vidite, ukoliko se vama ne dopada to što imate pred sobom, potrudite se da popravite taj deo sebe koji vam se ne uklapa u vaše viđenje sebe, nemojte biti žrtva šarene kutije i društva koje ionako već tone bez vas. 

Budite svoji, tražite ljubav i dobićete je, ne stidite se sopstvenih emocija, svojih misli i želja, budite ono dete koje u vama vapi za pravim životom i ispunjenim snovima, to ste zaista vi.


Fotografije: N.V.






Autor: Alex Anđelković

16 January

Da li bismo bili srećniji da smo bogatiji?

Naši građani su u proseku manje zadovoljni životom nego stanovnici EU, ukazuje jedna prošlogodišnja anketa Eurofounda. Na skali od jedan do deset, kvalitet života ocenili smo sa 6,3, što nas stavlja pri dno evropske skale (prosek EU je 7,1). Nizak nivo zadovoljstva u Srbiji delimično se kompenzuje zadovoljstvom porodičnim životom, koji je ocenjen visokom osmicom. Pored toga, čak 60 odsto ljudi sa optimizmom gleda na svoju budućnost (prosek EU je 52 procenta).

U studiji „Procenjivanje svetskog indeksa sreće” (Estimating worldwide life satisfaction, Thompson) obuhvaćeno je čak 178 zemalja. Srbija je u poslednjoj četvrtini lestvice. Uglavnom smo lošiji od suseda, dok su na dnu liste Zimbabve, Moldavija i Ukrajina. Najsrećniji su, očekivano: Danci, Švajcarci i Austrijanci. 

U suštini, ovakva istraživanja pokazuju da su generalno srećniji ljudi sa višim dohotkom kao i obrazovaniji, dok su manje zadovoljni oni lošeg zdravlja, kao i nezaposleni. Mnogobrojne studije pokazuju da su zemlje sa najvećim nivoom BDP-a i najsrećnije, ali kada se ispune bazne potrebe (hrana, odevanje, stan) viši BDP ne čini društva srećnijim. Naime, u većini bogatih zemalja nivo zadovoljstva životom nije bitno porastao poslednjih decenija i pored značajnog privrednog rasta, što se objašnjava tzv. teorijom adaptacije. To znači da se ljudi lako prilagođavaju na bolje uslove života i da im je, pre svega, bitan relativni status, odnosno, da je nivo sreće u negativnoj vezi sa zaradama komšija.
  
Stvari koje nas čine srećnim su, pre svega, poverenje, poštenje, jaka socijalna baza, stabilan emotivan život, kao i posao koji nas ispunjava. Pokazalo se i da bi politika koja bi činila društva srećnijim podrazumevala velika socijalna davanja nezaposlenima, što je na fonu levičarskih pokreta, ali je daleko od mejnstrima. 

Nova istraživanja sugerišu da nivo sreće određuje ne koliko novca zarađujemo, već kako se on troši. Pored toga, ljudi su mnogo srećniji kada novac koriste za npr. putovanja nego za materijalna dobra. Naime, životna iskustva su se pokazala kao trajnija zadovoljstva, jer se ljudi brzo adaptiraju na materijalna dobra. Nova životna iskustva, koja ljudima donose uzbuđenja, često se dele sa drugim ljudima, što daje osećaj povezanosti i identiteta. Na primer, ako ste posetili Himalaje, to je nešto što ćete uvek pamtiti i prepričavati, decenijama nakon što vaš omiljeni gadžet ode na deponiju. I, najvažnije, poređenje naših iskustava sa drugim ljudima je vrlo teško, tako da i koleginica koja poseti daleko skuplju destinaciju neće biti u (velikoj) prednosti.
  
Neke studije su pokazale da novčani dug ima štetan uticaj na sreću, dok je sa štednjom obrnuto. Način da povećate sreću je i da „autsorsujete” radne zadatke koje ne volite (npr. da platite spremačicu). Interesantno je da su oni koji su donirali novac bili srećniji od onih koji su ga trošili na sebe, i da je to bio slučaj i u bogatim i u siromašnim zemljama.
  
Istraživanja pokazuju da kada se postigne nivo godišnjeg dohotka od 75.000 dolara po domaćinstvu dalji porast neto primanja više ne utiče na sreću. To ukazuje da srpska domaćinstva imaju velikog prostora za rast sreće. Nažalost!


Institut za evropske studije






Goran Nikolić
Izvor: www.politika.rs

02 January

Pokušajte da poštujete život - Старайтесь уважать жизнь, Josif Brodski

Жизнь — игра со многими правилами, но без рефери. Мы узнаём, как в неё играть, скорее наблюдая её, нежели справляясь в какой-нибудь книге, включая Священное Писание. Поэтому неудивительно, что столь многие играют нечестно, столь немногие выигрывают, столь многие проигрывают.

Život je igra sa mnogim pravilima, ali bez sudije. Mi saznajemo kako se ona igra više posmatrajući je, nego izučavajući iz  neke knjige, uključujući tu i Sveto Pismo. Zato nije ni čudno što mnogi igraju nepošteno, tako malo njih pobjeđuje, a toliko mnogo gubi.

Reči ruskog nobelovca otkrivaju kako da u ludilu oko sebe ostaneš normalan...


Prenosimo deo čuvenog govora ruskog pesnika i esejiste Josifa Brodskog, koji je održao diplomcima Mičigenskog Univerziteta 1988.

Josif Brodski, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987, počasni doktor Jejla i nosilac Legije časti preminuo je u januaru 1996. Njegov turbulentan život, dela koja je napisao i govor koji je održao diplomcima Univerziteta Mičigen na kraju školske godine i dalje su odličan putokaz ka tome čemu treba stremiti. Evo delova tog govora:


# Sada i ubuduće, mislim da je razumno da se koncentrišete na preciznost svog jezika.

Pokušajte da proširite svoj rečnik i da se odnosite prema njemu kao što se odnosite prema bankovnom računu. Udelite mu mnogo pažnje i starajte se da povećate svoju dividendu.

Cilj ovde nije u tome da to doprinese vašoj slatkorečivosti u spavaćoj sobi ili profesionalnom uspehu - mada je kasnije i to moguće - i nije u tome da vas pretvori u sofisticirane govornike. Cilj je da vam da mogućnost da se izrazite što je moguće potpunije i tačnije; jednom rečju, cilj je vaša uravnoteženost. Jer akumulacija neiskazanog, neizgovoreneg potencijalno može da dovede do neuroze.

Svakim danom u duši čoveka mnogo toga se menja, međutim način izražavanja često ostaje jedan te isti. Sposobnost izražavanja zaostaje za iskustvom. Ovo pogubno utiče na psihu. Osećaji, nijanse, misli, percepcije, koji ostaju neimenovani, neizgovoreni i nedovoljno formulisani, sakupljaju se unutar individue i mogu dovesti do psihološke eksplozije ili sloma.

Da biste to izbegli, ne morate se pretvoriti u knjiškog moljca. Potrebno je samo da kupite rečnik i čitate ga svaki dan, a ponekad - i knjige pesama. Rečnici, međutim, imaju primarni značaj. Ima ih mnogo svuda; uz neke dolazi i lupa. Oni su relativno jeftini, a čak i najskuplji od njih košta mnogo manje od jedne posete psihijatru. Ako i dalje nameravate da posetite psihijatra, obraćajte se sa simptomima leksičkog alkoholizma.  


# Pokušajte da se ne izdvajate, pokušajte da budete skromni.

Čak i sada nas je previše, a uskoro će nas biti mnogo više. Ovo otimanje za mestom pod suncem, neminovno se dešava na račun drugih koji neće da se penju. To što morate da stanete na nečije noge, ne znači da treba da stanete na njegova ramena. Pored toga sve što ćete videti sa te tačke - je ljudsko more, plus one koji su kao i vi zauzeli sličnu poziciju - istaknutu, ali pri tom veoma nepouzdanu: oni što se zovu bogatim i slavnim.

Uopšte, uvek ima nečeg neprijatnog u tome da čovek ima više sreće od njemu sličnog, pogotovo kada tih sličnih ima na milijarde. Uz to treba dodati da bogatih i slavnih u naše vreme ima na gomile i da tamo, na vrhu, postaje veoma tesno. Ako želite da postanete bogati i slavni ili i jedni i drugi, neka vam je sa srećom, ali ne predajte se tome potpuno...

...Trudite se da nosite sivo. Mimikrija je zaštita individualnosti, a ne odustajanje od nje.

Savetovao bih vam, isto tako, da govorite tiše, ali se plašim da ćete smatrati da sam otišao predaleko. I ne zaboravite da je pored vas uvek neko - blizak. Niko ne traži od vas da ga volite, ali trudite se da ga ne povredite i da ga ne uznemiravate mnogo; gledajte da mu stanete na nogu oprezno, a ako se desi da poželite njegovu ženu, imajte na umu da to govori o nedostatku vaše mašte, o vašem neverovanju u bezgranične mogućnosti života ili ne poznavanju njih.

U najgorem slučaju potrudite se da se setite sa kakve je daljine - od zvezda, iz dubine vasione, možda s njenog suprotnog kraja - stigla molba da to ne činite, isto kao i ideja ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe. Očigledno da zvezde znaju više o sili teže i usamljenosti nego vi pošto su one - oči željenja. 


# Izbegavajte na svaki način da pripisujete sebi status žrtve.

Od svih delova tela najbudnije pazite na svoj kažiprst jer je on žedan osude. Kažiprst je znak žrtve, on je suprotnost podignutom srednjem prstu i kažiprstu u znak pobede, znaku - V. Koliko god bio odvratan vaš položaj, nastojte da ne krivite za to spoljne sile: istoriju, državu, šefove, rasu, roditelje, mesečeve mijene, detinjstvo, kasno sedanje na nošu itd. Jelovnik je opširan i dosadan i sama njegova opširnost i dosada dovoljno su uvredljive da čovek troši svoju inteligenciju birajući sa te trpeze. U trenutku kad bacate krivicu na nekog drugog, potkopavate sopstvenu odlučnost da nešto uradite...  


Uopšte, nastojte da uvažavate život ne samo zbog njegove lepote nego i zbog njegovih teškoća. One su deo igre i ono što je dobro u njima je to da nisu obmana. Kad god ste očajni ili na granici očaja, kada ste u nevolji i problemima, zapamtite: to život govori sa vama na jedinstvenom njemu dobro poznatom jeziku.

Drugim rečima, trudite se da budete pomalo mazohisti: bez ukusa mazohizma, smisao života je nepotpun...

...Ako smatrate da je ovaj argument donekle brzoplet, pomislite bar na to da smatrajući sebe žrtvom povećavate vakuum neodgovornosti, kojeg veoma vole da popunjavaju demoni i demagozi, pošto paralizovana volja ne raduje anđele.


# Svet u koji se spremate da kročite, ne uživa dobru reputaciju.

Bolji je sa geografskog nego sa istorijskog stanovišta; kudikamo je privlačniji vizualno nego socijalno. On nije milo mestašce u šta ćete se uskoro uveriti, sumnjam da će biti mnogo privlačniji i u vreme kada ga budete napuštali. Međutim, to je jedini svet koji postoji i ne postoji alternativa, a ako bi i postojala, to nije garancija da bi bila mnogo bolja od ove. Tamo su spolja džungle, isto kao i pustinje, klizave padine, blato itd. - doslovno, ali što je još gore i metaforično.

Kao što je rekao Robert Frost: „Najbolji izlaz je uvek pravo". I još je kazao u jednoj drugoj pesmi, „da živeti u društvu znači opraštati". Sa nekoliko zapažanja upravo o ovom činu prolaženja kroz želio bih da završim.

Pokušajte se da ne obraćate pažnju na one koji pokušavaju da vam život učine jadnim. Takvih će biti mnogo kako po zvaničnoj dužnosti, tako i samozvanih. Podnosite ih ako ih ne možete izbeći, ali čim ih se otarasite, tog trenutka zaboravite na njih. Pre svega trudite se da ne pričate priče o nepravičnom ponašanju koje ste pretrpeli sa njihove strane; izbegavajte to ma kako bio saosećajan vaš auditorijum.

Ono što čine vaši neprijatelji dobija svoj značaj ili važnost zavisno od toga kako vi reagujete. Zato projurite kroz njih ili pored njih, kao da su žuto, a ne crveno svetlo.

Ne zadržavajte se ni misaono ni verbalno, ne ponosite se time što ste im oprostili ili ih zaboravili - u najgorem slučaju, prvi korak je da se zaboravi. Tako ćete osloboditi ćelije svog mozga beskorisnog uzbuđenja, tako moguće da ćete čak spasiti te budale od njih samih, jer je perspektiva "biti zaboravljeno" kraća od perspektive "biti oprošteno".

Prebacite kanal: ne možete prekinuti emitovanje na toj mreži, ali možete bar smanjiti rejting. Takva odluka teško da bi se svidela anđelima, ali će sigurno zadati udarac demonima, a u datom trenutku to je najvažnije.

Bolje je da ovde prekinem. Biće mi drago ako smatrate da je ovo što sam vam rekao korisno. Ako ne, to ukazuje, da ste za budućnost mnogo spremniji nego što se moglo očekivati od ljudi vaših godina. To je, ja smatram, takođe razlog za radost a ne za zabrinutost.

U svakom slučaju, bili dobro pripremljeni ili ne, želim Vam sreću, jer vas ne čekaju u životu samo praznici, zato će vam trebati sreća. Uostalom, mislim da ćete se snaći."


Izvor: mediaport.ua





1988, Ann Arbor, Michigan
Prevod: Beba Muratović

03 December

Bez hrabrosti nema života


Postoji mnogo spontanih ljudi. Između ostalog, oni lako mogu glasno da razmišljaju. Otvaraju nam oči rekavši – sve je u skladu. Skladu duha i tela, skladu sa samim sobom, sa drugima, sa prirodom, Bogom, sistemom. Oni takođe znaju šta je ljubav, sreća, oprost. Po nešto od toga sam i ja doživeo, čak i pomogao da neke uzne­mirene duše nađu malo smiraja i utočišta kroz povezivanje pogubljenih tačkica iz prošlosti. 

Svima nam duša prolazi kroz lutanja, često nas i ostavi i ode u neko inostranstvo, dok naš svesni deo mašta o tome da joj se pridruži, ali kada se steknu uslovi i prođu sve muke i am­bicije. Neko reče, prolazeći pokraj mojih mi­sli i očešavši se o njih, da je “duša nevidljiva i često se krije iza vidljivog tela”. Telo je čuva i maskira, zavodi okolinu i pravi lažnu sliku o duši. Istovremeno, ta igra nevidljivosti je i za­gonetka koja je rešiva i ponuđena da razotkrije dušu svakome ko prihvata izazov istraživanja, nadmudrivanja i promišljanja. 

Nešto slično se odvija u snovima. Sanjanje nam nudi simbole – čuvare i ukrase nesvesnog. Izgleda da nam je zdravlje satkano od zagonetki, skrivalica, simbola i ukrasa – valjda zato što ti šarmantni naši kočničari čine da nismo ogoljeni. Čini se isto tako da je neodvojivi deo zdravlja i pone­ki neprijatelj. Nema bajke bez neprijatelja – da nije demona i zlotvora, mitski bogovi ne bi, čini mi se, ičemu služili. Zloće koje upoznamo u ži­votu su nam jasni neprijatelji. Manje jasni su oni unutrašnji, koji se takođe kriju u škrinjica­ma nesvesnog, zajedno sa svim strastima za kojima čeznemo, što poprilično može zakom­plikovati putovanje ka samospoznaji.


Ona i tajna

Uspešna je. Pijanista, profesor i najmlađi de­kan univerziteta.

Ušla je u sobu kao i većina drugih, noseći sa sobom dobre stare tata-mama probleme. Bilo je tu i najbolje drugarice za koju se u posled­nje vreme pita: “Odakle ona ovde i još toliko dugo?” Ali volele su se. Naravno, i suprug je našao svoje mesto, njihove svađe iz kuhinje su ponekad zamirisale i ovde u analitičkoj sobi.

Jedini ozbiljan razlog za dolazak na analizu delovala je gomila kolega koja je mahala svo­jim narcizmima okolo i pravila glavobolju mla­doj osobi koja nije znala igrati sitne ljudske pa­kosnjikave igrice. Posle glatko završenih stu­dija, doktorata, usavršavanja među “hladnim” strancima u dve evropske zemlje, ne možete da zaspite zbog par matoraca kojima čitav svet zavisi od njihove sposobnosti da zamisle i odluče kakav je život, bez da su igde mrdnuli iz svojih čaura. I da, da se podvuče, ti matorci upravo imaju pakleni plan da sa ovom mladom damom provedu sledećih dvadeset godina na radnom mestu. Odjednom – životni kavez.

Vratanca ka šarenijim budućim danima pijani­stkinja je potražila u mojoj ordinaciji. Hvala na poverenju, biće to zanimljiva analiza, pričljiva si mlada damo i lako mi praviš asocijacije koje ću sa zadovoljstvom pretvarati u mentalne boje i vratiti ih tebi kao naše zajedničko delo. Najve­ća mi je bojazan da ta naša beba ne pokrene nešto što ne znam o tvom braku, pijanistkinjo, te pribegneš radikalnim rešenjima i odlučiš da se ne zaustaviš na svekrvi. Uhvatio sam sebe kako su mi se mišići na licu malo uozbiljili na ovakvu pomisao, ali šta je tu je, bez hrabrosti nema života. Protresoh glavom i nastavih da slušam.

Iz razgovora u razgovor, postajalo je sve ja­snije šta su konflikti ove žene, unutrašnji i oni usmereni ka spolja, prema osobama za koje ne zna da li bi ih sklonila iz života ili dva puta dnevno šamarala – i tako svaki dan. Sve u sve­mu, ništa tragično, uobičajeni ovocivilizacijski problemi, koji vam doduše zagorčaju život ako u međuvremenu ne postanete duhoviti. Reklo bi se da je među moje psihoterapijske zidove ušetala osoba idealna za sofisticirani rad na sebi.

Dovoljno dilema i unutrašnjih konflikata, do­voljno inteligencije da se bude u kontaktu sa problemima i paletom emocija, istovremeno i dovoljno neurotičnosti da se ne zna šta s tim svim. Ispravka, i bila je idealna, samo što je sa sobom donela i malo dinamike na koju nisam računao, ušuškan u to doba nekim prosečnim danima.

Posle izvesnog vremena, tokom seansi poči­njem da se osećam čudno. Razgovori su se sve više pomerali sa njenih sadašnjih figura iz života na neke udaljene – babe, dede, rod­binu uopšte, prijatelje. Ubrzano je rastao broj nepoznatih u jednačini koja je doneta u psi­hoterapijski proces. Svega je bilo u toj fami­liji: isprepletanih odnosa, neverbalne komu­nikacije, manipulacija, prevara. Sve u svemu, ne puno toga iznenađujućeg. Ali, polarizacija između nje i čitave te mnogoljudne rodbin­sko-prijateljske populacije bivala je sve jasni­ja i izraženija. Mišljenja su bila podeljena, sa jedne strane svi oni, a sa druge ona – skoro sama. Ponovo mi mišići lica napraviše pauzu u sitnim kontrakcijama kada shvatih da su neg­de isparile iz seansi one kolege sa fakulteta. Bili su samo povod da čarobnica za klavirom sada poželi da komponuje svoju životnu so­natu i prestane da bude samo jedan od tono­va u nekom tuđem vrednosnom sistemu, gde su uzburkavanja zabranjena.

Nisam ni sanjao šta će uslediti. Odjednom su mi misli i intuicija dobijali neki delikatan akordni prizvuk. Anali­za pijanistkinje počela je da me forsira da se više bavim sobom nego njom. Akordi u mojoj glavi su postajali sve složeniji, ali zvučali su jasno. Mirisala je tajna u vazduhu. Jedan od najmoćnijih poplavljivača mentalnog prosto­ra – tajna. Iz seanse u seansu, tenzija istraži­vača je u meni rasla. Gledam u nju koja nema pojma o čemu mislim, i da bude zanimljivije, nema pojma da se njen terapeut preispituje da li je totalno promašio sa svojom intuicijom, da se pita da li da uopšte i izgovori kakve mu se slike motaju po kori mozga. A slika je posta­la konačno potpuno sklopljena. Setih se filma i scene kada bitni akteri sede u krugu, u isto ovakvoj anksioznosti kao što je sada moja. Ne govore, a puno pokazuju. Otvaraju karte. Jed­na je ciljano otvorena i pružena čoveku preko puta koji se smrzao kada je video da na karti piše – Incest. Njegovo veličanstvo incest ne želi da bude zapostavljeno u ljudskim životi­ma. Prihvatih realnost i reših da je sazrelo da se izgovori. Pitao sam je da li ima ikakvih sa­znanja o incestu u familiji. Odahnuo sam i divio se samom sebi kada sam video da i nije toliko iznenađena, iako sam svoju zamrznutu mimi­ku sada preneo na nju. Dirke klavira su zastale. Rekla je – ne znam, ali pokušaću da iščačkam. Na sledeću seansu je došla isto tako neizne­nađena. Odlučno i jasno započela je razgovor bez i sekunde početne ćutnje – raspitala sam se, bilo je incesta. Ona, džangrizava i matora kontrolorka svih nas, i on, uglađen i fin, šaret­ski nasmejan uvek. Nastupila su olakšanja, ali i tereti saznanja. Pijanistkinja danas laganije leprša po svojim dirkama.

Nagao kraj priče, jel da? Ostavljam i vama da fantazirate i pustite intuiciji na volju. Zasviraj­te…






PIŠE: SLAVOLJUB MILOJEVIĆ, PSIHIJATAR I GRUPNI ANALITIČAR

Izvor: http://ryl.rs

12 July

Kad, ako ne sad?

Koje je pravo vreme za sreću? Svi mi nešto čekamo. Da položimo ispit, nađemo ljubav, završimo fakultet… Još  samo ovo, još samo ono. Samo da prođe ovaj mesec, ispitni rok, da se završe praznici, da ispoštujemo ovog i onog. 

Koji je vaš izgovor? Svi se trudimo da izgradimo bolju budućnost za sebe, da lepo živimo i budemo uspešni.  Ali, da li ste srećni sada? Ovog trenutka?

Ako stalno nešto čekate, onda niste  shvatili da je sreća u putovanju.  Ako čekamo da ostvarimo sve svoje ciljeve da bismo bili srećni, čeka nas duga  borba i veliki napori, uz nadu da ćemo se usrećiti kad tamo stignemo.

Ali ako uživamo u onome što radimo, ne samo da ćemo biti srećni  sve vreme, već  ćemo sigurno ostvariti sve što želimo.

Najpametniji ljudi su oni koji slušaju svoju intuiciju. Najbogatiji su oni koji prate svoje strasti. Najuspešniji su oni ljudi koji vole ono što rade.

Ako vam ljudi sa kojima se družite ne prijaju, ako idete na fakultet koji ne volite ili ste u vezi koja je davno izgubila sjaj – onda se dobro zapitajte šta to radite.

Imate jedan život. Od vas  zavisi kako ćete  ga provesti. Niko ne  zna bolje od vas  šta je za vas  najbolje.  Svako je rođen jedinstven i  svako od nas ima telente koji  će nas dovesti do onoga što želi.

Veštine koje želite da steknete (bilo da je to učenje nekog plesa ili stranog jezika) su one u kojima ćete uživati.

Uvek slušajte sebe.  Uostalom,koga pokušavate da zadovoljite? Zašto je bitno šta drugi misle? Vi ste važni! Vi ćete na kraju živeti posledice svojih izbora, a ako ono u šta ste uložili vreme na kraju samo izazove divljenje kod drugih, to vam neće biti dovoljno.

 Ako vi to želite, ako vas to čini srećnim – uradite to. Ono što najviše poštujemo  je ono što smo mi u stvari. Ono čemu smo privučeni je ono za šta smo rođeni.

20 godina od sad, više ćete se kajati za stvari koji niste uradili,nego za one koje jest. Pa šta i ako pogrešite? Bar ćete znati da ste pokušali, da ste uradili sve što ste mogli. Bolje to nego da živite život u kajanju. Propuštene prilike bole više nego “greške”.

Kada ste planirali da uradite to što želite? Kad, ako ne sad? Sad smo mladi, sad je najlepše vreme naših života.  Iskoristimo ga.






Izvori:
http://katloterzo.com
http://ictcasopis.ict.edu.rs

05 May

Nikola Tesla o ženama i feminizmu


Kada je reč o Nikoli Tesli i njegovom odnosu prema ženama, većina ljudi zna za onu standardnu priču: Tesla se potpuno posvetio nauci i odbio bilo kakav kontakt sa ženama da bi fokusirao svu svoju energiju na naučno razmišljanje. Deluje kao da je bio potpuno izolovan od bilo kakvog razmišljanja o muško-ženskim odnosima i da je to za njega bila prašuma u koju njegov um nikada nije kročio.  
Nedavno sam otkrio jedan intervju koji je Tesla dao za teksaski list „Galveston dejli njuz”, 1924. godine, pod nazivom „Gospodin Tesla objašnjava zašto se nikada neće oženiti”

Kada je reč o Nikoli Tesli i njegovom odnosu prema ženama, većina ljudi zna za onu standardnu priču: Tesla se potpuno posvetio nauci i odbio bilo kakav kontakt sa ženama da bi fokusirao svu svoju energiju na naučno razmišljanje. Deluje kao da je bio potpuno izolovan od bilo kakvog razmišljanja o muško-ženskim odnosima i da je to za njega bila prašuma u koju njegov um nikada nije kročio.

Nedavno sam otkrio jedan intervju koji je Tesla dao za teksaski list „Galveston dejli njuz”, 1924. godine, pod nazivom „Gospodin Tesla objašnjava zašto se nikada neće oženiti”. Zanimljiv pogled na žene i feminizam koji je tada bio u usponu. Preneću ovde najinteresantnije delove ovog teksta, a siguran sam da će ovo izazvati burne komentare čitateljki i čitalaca.

„Oduvek sam smatrao da žena poseduje te nežne i suptilne kvalitete uma i duše, koje su je u tim aspektima činile daleko superiornijim od muškaraca”, počinje priču Tesla. „Stavljao sam ženu na pijedestal, i u tim nekim osobinama cenio sam je daleko više od muškaraca. Divio sam se u podnožju kreature koju sam uzdigao na te visine, i kao svaki pravi obožavalac, osećao sam se nedovoljno vrednim za objekat svog obožavanja.”

„Ali ovo je sve bilo nekad”, smatra Tesla, „sada, ova žena nežnog glasa koju sam obožavao je nestala. Na njeno mesto došla je žena koja misli da je njen glavni uspeh u životu da bude što više kao muškarac – u oblačenju, u ponašanju, u sportu i dostignućima bilo koje vrste”.

„Žene postaju jače od muškaraca, i fizički i mentalno. Svet je iskusio mnoge tragedije, ali po mom mišljenju, najveća tragedija od svih jeste trenutna ekonomska situacija u kojoj su žene protiv muškaraca, i u mnogim slučajevima uspevaju da uzurpiraju njihova mesta u profesijama i industriji. Ova rastuća tendencija žena da zasene muškost znak je civilizacije u propadanju” – tvrdio je Tesla 1924. godine.

„Ženska odlučnost da se takmiče sa muškarcima u biznis svetu ruši neke od najboljih tradicija – stvari koje su se pokazale kao pokretački faktori u ovom sporom, ali osetnom napretku sveta.”

„Praktično, sva velika dostignuća čoveka do sada su bila inspirisana ljubavlju i posvećenošću prema ženama. Muškarac je težio velikim stvarima samo zato što je neka žena verovala u njega, zato što je želeo da zadobije njeno divljenje i poštovanje. Iz ovih razloga, on se borio za nju i rizikovao svoj život, iznova i iznova.”

Zatim, Tesla proriče veoma mračnu budućnost sveta zbog novonastale ženske pozicije.

„Izgleda da je muškarac u ljudskom društvu postao beskoristan. Evo, stvarno ne znam. Naša civilizacija će potonuti u jedno stanje koje se viđa kod pčela, mrava i drugih insekata – stanje u kom se muškarac surovo ubija. U ovom matrijarhalnom svetu biće uspostavljena vladavina žena. Kako žene preuzimaju dominaciju, muškarci su u njenoj milosti. Muškarac se smatra bitnim samo u funkciji produžavanja vrste.”

„Ženska nezavisnost i umeće da dobije ono što želi u biznis svetu narušavaju muški nezavisni duh. Stara vatra koju je on nekada osećao kada uradi nešto što će izazvati žensku odanost, danas se pretvara u pepeo.”

Nadalje, Tesla tvrdi da žene nisu oduševljene zbog ove nove pozicije.

„Deluje mi da i same žene nisu preterano srećne u ovoj novonastaloj slobodi. Pitanje koje se prirodno postavlja je da li su same žene tu pobednici ili gubitnici. Ne posmatram ovo pitanje samo sa muške strane, razmišljam o ženskoj strani toga.”

„Nestalo je zadovoljstvo iz života žene. Ona je ambiciozna u nameri da dobije ono što želi, a to često prevazilazi njene prirodne mogućnosti. One često zaboravljaju da ne mogu sve žene biti primadone i filmske zvezde.”

„Žensko nezadovoljstvo čini današnji život mnogo stresnijim. Ljudi koji su nezadovoljni jer ne uspevaju da postignu stvari koje su van razmera njihovih prirodnih mogućnosti i talenata – sve je to jedna veoma loša pojava za svet u celini. Nezadovoljstvo pravi čudake i neprirodne ljude.”

Na kraju, Tesla se opet vraća svojoj ideji o arhetipu nežne žene na pijedestalu.

„Istorija nam je dala mnoštvo primera predivnog uticaja nekih neobičnih žena. Među njima su bile i majke velikih ljudi. Ali njihov uticaj nije bio u nekakvoj rešenosti da budu bolje od muškarca ili da se takmiče sa njim.”

„Moć prave žene je toliko velika da mislim da kada bi se pojavila jedna prelepa žena – a kad kažem prelepa, mislim na prelepu u duši, ponašanju i mislima, nešto kao boginja – kada bi se jedna takva odjednom pojavila negde na Zemlji, ona bi mogla da vlada celim svetom. Njeno vođstvo bi bilo univerzalno prihvaćeno.”

Da li su Teslini stavovi prema ženama nazadni ili napredni, ostavio bih čitateljkama i čitaocima da presude.

Autor: Istok Pavlović
Izvor: politika.rs


21 February

Zašto se ljudi rukuju?


Rukovanje je jedan od najprepoznatljivijih načina pozdravljanja širom sveta, međutim, da li ste znali kad je i kako nastao ovaj vid neverbalne komunikacije?  

Iako postoje mnoga različita mišljenja o tome kad je rukovanje počelo da se primenjuje, veruje se da datira najkasnije iz vremena Antičke Grčke. U muzeju Pergamon u Berlinu nalazi se posmrtni kamen iz petog veka p.n.e. na kom su prikazana dva vojnika kako se rukuju, dok je na osnovi stubova na Akropolju u Atini prikazana scena u kojoj se rukuju Hera, Zevsova sestra i žena i Atina, grčka boginja mudrosti.

Ovim činom pružanja ruku jedna drugoj, obe strane pokazuju da su ravnopravne, međutim međusobno poštovanje i osećaj ravnopravnosti nisu bili povod za nastanak ovog pozdrava. Veruje se da su činom rukovanja dve strane pokazivale da u ruci ne nose oružje, odnosno da su se pojavili goloruki i da druga strana ne mora da se plaši da će biti napadnuta.

Što se tiče pravila da se rukuje samo desnom rukom, stručnjaci tvrde da je nastalo zato što su se ljudi pre pojave savremenih toaleta čistili levom rukom nakon obavljenje velike nužde i drugoj strani je, kao znak poštovanja, pružana neukaljana ruka.

  

Izvor: http://kafenisanje.rs

09 February

Ukratko: Džef Bezos, vlasnik Amazona




Bogatstvo pokrenuo u garaži

Plan o osnivanju kompanije Amazon koja je počela sa radom 1994. godine smislio je tokom putovanja od Njujorka do Sijetla i to kada je čuo vest o ogromnom povećanju korišćenja interneta. Danas, 24 godine kasnije, njegovo bogatstvo koje je pokrenuo u garaži, teško je i zamisliti. A upravo Amazon odnosno 78,9 miliona akcija kompanije koje poseduje donele su mu najviše novca. U prošloj godini imale su rast od 56 odsto, početkom ove sedam odsto. Bezos poseduje i udeo u američkom listu "Vašington Post", koji je kupio 2013. kao i u kompaniji za privatna svemirska putovanja "Blu oridžin", osnovanoj 2000. koja planira da vodi turiste u svemir.


Imajte samo strpljenja i "pravilo dve pice"

"Imajte samo strpljenja," poručio je Bezos, što je jedna od njegovih prepoznaltjivih maksima, pored "pravila dve pice" koje podrazumeva da ako svoj tim ne možeš da nahraniš sa dve pice, onda je on previše veliki.

Iako je Amazon firma koja se temelji na modernim tehnologijama koje se stalno moraju da prilagađavaju, posao je Bezos vodio kroz jednu jednostavnu ideju: Fokusirajte se na stvari koje se ne menjaju.

"Često me pitaju: Šta će se promeniti u idućih deset godina? To je jako zanimljivo pitanje. No, pitanje koje se retko sete da me pitaju je: Šta se NEĆE promeniti u idućih deset godina? I uveravam vas da je upravo to drugo pitanje važnije. Kad odgovorite na njega možete oko toga da gradite svoju dugoročnu poslovnu strategiju, "

pojasnio je Bezos svoj stav u poslovanju.


Kad donosi odluke zamišlja da mu je 80 godina

Kad donosi odluke, stavlja se u poziciju da mu je 80 godina i onda se upita da li bi tada zažalio zbog odluke.

"Da li bih sa 80 kukao što se nisam priključio tom brzom vozu zvanom internet, za koji sam verovao da znači revoluciju? Sve je govorilo da hoću, da jednostavno moram u tome da pokušam da učestvujem", objasnio je Bezos.


Ne preza od podrugljivih opaski

A šta zaposleni kažu o ovom nadasve zahtevnom poslodavcu? Svakako da nije od onih šefova koji će uvijeno da kaže da ste nešto zabrljali. Ne preza se podrugljivih opasci na račun svojih radnika. Pamte se: "Da li ste lenji ili nekompetentni?", "Poverio sam vam provoklasan posao, a vi ste me opet izneverili". "Ako još jednom čujem taj predlog, ubiću se". "Zašto mi uništavate život?"

Na iskustvu bivšeg programera Amazona Stiva Jegija, jasno je da je Bezos itekako zahtevan. Jegi je ispričao da se posle svake prezentacije koju je imao pred njim imao osećaj kao da se našao u "filmu o gladijatorima".

"To je izazov posle koga se vraćate u pećinu da biste lizali rane," kaže Jegi.

Posebne metode ima i protiv konkurencije, pa je dobio epitet "ozloglašeni mikromenadžer". Angažovao je uglednog stručnjaka informatičara Larija Teslera iz Epla, a onda je ignorisao sve što je on rekao i to za tri godine!


Zaposleni rade i plaču, ali rade

U poslu nema milosti, savetuje ih da jure izdavačke kuće kao što bi gepard jurio ranjenu gazelu, a upravo zato Amazon optužuju zbog gotovo predatorskog stava prema drugim kompanijama.

Jedna od zaposlenih je rekla kako je najuobičajnija stvar videti kolegu da plače za svojim stolom. Atmosfera u kojoj rade je takmičarska tako da je kolega kolegi vuk i preživljavaju samo oni najbolji.


Rad noću, vikendima...

Radi se stalno, noću, vikendima, za praznike i stalno se meri učinak zaposlenih.

"Ako ne možeš dati apsolutno sve, 80 sati nedeljno, smatraju te slabim. Jedna od koleginica dobila je rak dojke, a ubrzo nakon toga i upozorenje da bi mogla da bude otpuštena jer su je teškoće u privatnom životu počele usporavati u ispunjavanju poslovnih ciljeva," ispričala je bivša zaposlena o Amazonu.

Kompanija je negirala navode, prećutavši pritom kritike da među top-menadžerima nema žena.


Sam Bezos je nakon objave poslao dopis zaposlenima:

"Mislim da bi samo ludak radio na mestu koje je ovako opisano. Ja u tome ne prepoznajem Amazon, a nadam se ni vi. Ako ipak iko od vas ima iskustvo slično opisanom, urgiram da mi se lično javi", poručio je, a kompanija je prošlog novembra najavila da uvodi skraćeno, 30-satno radno vreme, još jedan svoj "eksperimentalni program". Oni koji rade 30 sati nedeljno imaće jednake beneficije kao oni od 40, ali će primati 75 posto plate.


Beskrajna ljubav i podrška supruge

A svog tog bogatstva ne bi bilo da Bezos nije imao podršku porodice. Najveću od supruge, koja je napustila sjajnu karijeru talentovanog pisca, za koju je nobelovka Toni Morison rekla da je "ubedljivo najbolji student koga je ikada imala". Inače prvu knjigu napisala je samo sa šest godina. Napustila je sve, a da bi suprugu pomogla da bude ovo što je danas, a kada je čula za njegovu ideju o Amazonu, verovala mu je i posvetila mu se - sto odsto. Po završetku srednje škole, Mekenzi je upisala koledž Hotčkis, odakle se prebacila na čuveni Prinston. Tokom studija radila je kao perač sudova, konobarica, prodavačica u butiku, kasirka, hostesa u restoranu, dadilja ali i saradnik Toni Morison.

Nakon studija našla je posao "da plaća račune dok piše", kako je objasnila u intervjuu za Vog. Upravo u toj firmi upoznala je svog sadašnjeg supruga koji je bio potpresednik kompanije i prvi koji ju je primio na razgovor za posao. Kasnije, ona je bila ta koja je njega pozvala prva na ručak. Svega tri meseca nakon tog ručka, par se verio. Godinu dana kasnije, 1994. godine dali su otkaz u kompaniji u kojoj su se upoznali i preselili se u Sijetl da osnuju "Amazon". Mekenzi je bila jedna od prvih zaposlenih u firmi, gde je isprva radila kao računovođa. Ali ljubav prema pisanju nikad nije ugasila, Džef je u jednom intervjuu otkrio da je svoju suprugu i tokom odmora umeo da zatekne u kupatilu kako krišom radi na svojim romanima. Bilo joj je potrebno deset godina da napiše roman Testiranje Lutera Olbrajta. U tom periodu, par je dobio troje dece. Usledio je roman Zamke, za koji je dobila dobila nagradu, a da bi sebe motivisala da napiše drugu knjigu, odlučila je da sakrije od muža o čemu piše.


Suprug je moj najbolji čitalac i kritičar

Kasnije je izjavila da joj je to bilo jako teško, jer joj je suprug najbolji čitalac. On je, kako kaže Mekenzi, uvek pronalazio vreme i pored svog prebukiranog rasporeda da pročita njene rukopise i da joj veoma korisne sugestije. Na taj način, superbogataš joj se revanšira za sve žrtve koje je podnela radi njegovog uspeha, a koji je na kraju krajeva i zajednički!



Izvor: https://novaekonomija.rs

08 January

Motivišite sebe svakog dana – jednom rečenicom

Ukoliko želite da od svakog dana izvučete maksimum i da pritom budete zadovoljni sobom, potrebno je da život gledate kao pustolovinu, a svaki dan kao izazov.
Postoji previše stvari koji svakodnevicu mogu da pretvore u nagomilani stres, neraspoloženje i nervozu, ali postoji još više razloga da ne dopustimo da se to desi. Za to je potrebna samo volja, želja, ali i rad na sebi, kako bi što lakše prevazilazili teško životne situacije svakog dana.

Kako bi svaki dan bio bolji od prethodnog i kako bi uspeli da se izborimo sa stresom kom smo izloženi svakog dana, dovoljno je da sebi bar jednom dnevno ponovite neku od ovih rečenica:

“Sve se dešava sa razlogom”

Imate osećaj da vam je svaki dan isti i samim tim gubite entuzijazam, pa sve radite potpuno bez volje. Samim tim, ne osećate se srećno, a uskoro svaki dan počinje da predstavlja samo još jedan od razloga da budete besni, pa i tužni ili “samo” hronično nervozni. Kako promeniti to? Kako prekinuti začarani krug?

Dovoljno je da sami jednom dnevno kažete da se sve dešava sa razlogom i to što ste (i) danas izloženi nekim stvarima koje vas baš i ne usrećuju, to ne znači da se lepše i bolje stvari neće uskoro desiti. Izdržite, pronađite snagu u sebi i mislite o bolje sutra. Jer sve se dešava sa razlogom i ko zna zašto je to dobro.

“Novi dan, novi izazovi. Spreman/spremna sam za sve!”

Često se dešava da dan krene po planu, ali da ubrzo počnu da se dešavaju stvari potpuno van rasporeda. Šta vi tu možete? Postoje stvari koje možete kontrolisati, ali i one koje nisu u vašoj moći. Jednostavno, svakog dana ste u interakciji sa drugim ljudima i to je često razlog za sve te “vanredne” situacije.

Najbolje da se svakog dana pomirite sa tim da ne može sve biti onako kako bi želite, koliko god se vi trudili. Ujutru sebi recite da ste spremni za sve što vam taj dan može prirediti i tako započnite sve svoje obaveze i još jedan dan. A energiju koji biste inače potrošili na to da sve konce držite u svojim rukama, sada ste “uštedeli” i možete je potrošiti na bilo šta drugo.

“Zahvalna/zahvalan sam na…”

Nemojte uzimati zdravo za gotovo stvari koji čine vašu svakodnevicu. Potrudite se da bar jednom dnevno budete zahvalni na nečemu. Na taj način ćete se osećati mnogo bolje i imaćete želju da uradite što više dobrih i lepih stvari na kojima ćete sutra moći da budete zahvalni. Nije bitno da li ćete biti zahvalni na dobrom prijatelju koji je uvek tu za vas ili na lepom vremenu zahvaljujući kom možete da budete na pikniku sa svojom decom… Samo budite zahvalni i cenite ono što imate, jer upravo to čini vaš život.

“Danas želim da uradim…”

Svi imamo obaveze koje nas saleću svakog dana i moramo da ih obavljamo, ali ukoliko uzmete u obzir i to da ste vi ipak tvorac svakog svog novog dana, i te obaveze mogu lakše pasti. Potrebno je samo da kažete sebi umesto “Moram da obavim…” – “Želim da obavim…“.

To što imamo mogućnost da sami kreiramo svoj dan je privilegija koja se često zaboravlja. Tako da – setite se bar jednom dnevno da sebi pokažete da možete sami da ispunjavate svoje želje, pa makar to bile i poslovne obaveze. Dovoljno je samo da sebi kažete – “Ja to želim”.

“Znam koliko vredim”

Svaki dan je dan za sebe i svakog dana možete početi od ispočetka. Na primer, ukoliko svakog dana sebi kažete da znate koliko vredite i da na to neće uticati ništa što se desilo juče. Podsećajte se da su greške tu da bismo iz njih naučili nešto novo i da ih ne treba doživljavati previše tragično. Opraštajte sebi i trudite se da budete još bolji nego juče. Na taj način osećaćete se bolje, a samopouzdanje će vam biti na višem nivou.


Izvor:  http://edukacija.rs

22 September

Kako je nastala pesma "Osam tamburaša"

Mada mu je već pet decenija likovna umetnost osnovna životna preokupacija, akademski slikar Ratko Šoć često se lati i pera da bi svoja razmišljanja i deo životne filozofije pribeležio u stihovima, aforizmima ili lirskim zapisima. Svoje britke satirične misli je pretočio u nekoliko zbirki aforizama, a malo ko zna da je ovaj Vrbašanin autor stihova za jednu od najlepših vojvođanskih muzičkih romansi "Osam tamburaša". Mnogi su uvereni da je ona plod nasleđa izvornog vojvođanskog starog gradskog muzičkog stvaralaštva, a ne delo "đetića" rođenog i odraslog na Cetinju.

Pesmu "Osam tamburaša", po kojoj je godinama bio prepoznatljiv čuveni orkestar slavnog majstora tamburice Janike Balaža, i muzički je osmislio, opet, Crnogorac — Milorad Minja Vučetić, sada već počivši kompozitor, koji je najveći deo životnog i radnog veka proveo u Vrbasu. I tekstom, aranžmanom i muzikom — govorio je često Janika Balaž — ova romantična pesma o Dunavu, ženi, ljubavi i boemiji, "sjajno i skladno objedinjava senzibilitet panonskog prostora, titraje mediteranske tople klime i gorštačkog crnogorskog ponosa".

Pesmu sam pribeležio jedne letnje večeri 1975. godine dok sam sedeo na terasi Petrovaradinske tvrđave i uživao u muzici orkestra Janike Balaža. Nastala je u dahu, stihovi su prosto navirali, pa zanet tom muzikom i atmosferom gotovo da sam uskliknuo "zaustavite Dunav i kazaljke stare, ovo je pesma moja i reka moje nade". Tako je nastao i naslov, budući da je taj orkestar i tada imao osam članova, baš kao i danas — objašnjava za "Politiku" Ratko Šoć, koji je svoje stihove kasnije pretočio i u sliku "Zaustavite Dunav", a upravo je priveo kraju i rad na triptihu "Osam tamburaša", specijalno za predstojeću izložbu povodom njegove jubilarne pedesete godišnjice slikarskog rada.

I pesma i slike inspirisane Dunavom, kao i Petrovaradinskim noćima i zvucima tamburice, deo su Šoćeve umetničke ličnosti i raskošnog duhovnog nasleđa ponetog iz rodnog kraja. Srednju umetničku školu završio je u Herceg Novom i sticao i usavršavao slikarsko umeće na primerima Petra Lubarde, Mila Milunovića i Dada Đurića, drugovao je povremeno i sa Danilom Kišom, ali i sa mnogim drugim velikanima likovnog i književnog stvaralaštva na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Diplomirao je u međuvremenu na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu, boravio na studijskom usavršavanju u Rimu i Madridu, izlagao u zemlji i inostranstvu, dobijao značajne stručne nagrade i priznanja, a po svim dosadašnjim ocenama kritike i publike, ostavio je snažan trag u slikarstvu druge polovine prošlog veka, ne samo u Srbiji već i znatno šire.


ZAUSTAVITE DUNAV

Dones'te mi rujna vina,
hoću priče da se setim.
Baš na ovom divnom mestu,
gde ugledah njene oči.

Zaustavite Dunav i skazaljke stare,
to je pesma moja i pesma moje drage.
Nek' me uvek prate s' pesmom rujna vina,
osam tamburaša s Petrovaradina.

U belom ćeš sa mnom poći,
vodiću te na venčanje.
Bacaće nam cveće sreće,
rastavit' nas niko neće.

Tamburaši, svirajte mi
divne pesme od davnina,
ja ću ljubit' kose njene
i polako piti vina.






Autor: P. Koprivica
Izvor: politika.rs

03 July

„Tamo daleko” - himna ratnika bez zemlje

Đorđe Marinković, vojnik i umetnik iz sela kraj Kladova, pravi je kompozitor pesme „Tamo daleko“. Pesma malog naroda ostala je popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata
SETNU himnu srpskih ratnika bez zemlje „Tamo daleko“ pevali su od 1917. svi saveznički vojnici na solunskom frontu na svojim jezicima, ali sa obaveznim stihom „Živela Srbija“. Pesma malog naroda u Velikom ratu ostala je dugo popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata zahvaljujući francuskom maestru Žoržu Marinkoviču, koji je nastupao i pod pseudonim Žorž Mariel. Njemu su 1922. u Parizu priznata autorska prava na pesmu „Tamo daleko“. Katalog Francuske nacionalne biblioteke u Parizu u šturoj biografiji otkriva: „Autor je interpretator i kompozitor, instrumentalista i profesor citre, srpskog porekla, u Francuskoj od 1920. godine, državljanstvo Francuske, rođen 18.., umro 1977. godine“.


Žorž Marinkovič bio je u stvari Đorđe Marinković iz sela Korbova kraj Kladova, izdanak porodice koja je generacijama davala sveštena lica u oblasti Donjeg Ključa u Negotinskoj Krajini, navodi Ranko Jakovljević, saradnik Istorijskog arhiva u Negotinu.

On je otkrio dokumente koji potvrđuju Marinkovićevo autorstvo nad pesmom „Tamo daleko“ u porodičnoj zaostavštini porodice Jovanović. Đorđe je do kraja života ostao u kontaktu sa ratnim drugom Jovanom D. Jovanovićem. Zajedno su prešli Albaniju i oporavljali se na Krfu, gde je Marinković 1916. komponovao pesmu koja je osvojila srca ratnika-izgnanika.

- Stela Franklin, australijska književnica, stupila je 1917. u Bolnicu žena Škotske na Solunskom frontu i pišući roman o stradanjima srpskih ratnika ona primećuje šta Srbi pevaju - „Tamo daleko, pesmu o selu, devojci, o zemlji“. Svi ostali učesnici Solunskog fronta prihvataju ovu pesmu kao svoju; Englezi su je nazivali „Far way over there“, Francuzi „Au loin, au loin sur Corfu“, Česi i Slovaci „Tam v dali“... O njenom kultnom značaju za srpski narod govori i to što je Nikola Tesla na večni počinak po svojoj želji ispraćen ovom pesmom - nabraja Ranko Jakovljević.

Posle prve Marinkovićeve verzije teksta za „Tamo daleko“, posvećene Korbovu na Dunavu, pojavilo se mnogo varijacija na temu, jer su srpski vojnici stihove proširivali imenima svog zavičaja.

- Pevalo se više verzija stihova, prilagođavanih, između ostalog, osećanjima vojnika iz određenih srpskih regija. Verzija koja se pevala na Solunu nabraja čak pet reka i Šumadiju ponaosob i pravi je mali „srpski geografski leksikon“- kaže Jakovljević.

Posle Drugog svetskog rata komunistički cenzori su „Tamo daleko“ dugo vremena držali što dalje od Srbije.

- Partijski zvaničnici smatrali su jeretičkim pevanje „Tamo daleko“, budući da asocira na monarhiju i Karađorđeviće. Žarko Petrović, popularni srpski kompozitor, svedoči da su 1970. bile proskribovane njegove interpretacije „solunskih pesama“, u vreme zaoštravanja Titove politike prema „srpskim nacionalistima“. Nijedna srpska gramofonska kuća nije htela da objavi „Tamo daleko“, „Marš na Drinu“, „Kreće se lađa francuska“. Tako se desilo da mnoga domaćinstva u Srbiji u to vreme poseduju dragocenu kolekciju pesama jedino zahvaljujući okolnosti da zagrebački „Jugoton“ sedamdesetih godina proteklog veka nije bio „pod prismotrom“ zbog širenja srpskog nacionalizma - kaže Jakovljević.

Hor Radio Beograda tek 1966. snima jednu verziju „Tamo daleko“, ali bez imena autora. Usledila je molba iz Pariza ispisana ćirilicom, drhtavom rukom.

- Zahvaljujem pevačkom horu iz dubine duše što su snimili moju pesmu „Tamo daleko“... Pesmu „Tamo daleko“ napisao sam na Krfu 1916. godine posle našeg povlačenja preko albanske planine. Zato vas lepo molim da uvek napišete moje ime i prezime na programu posle svakog izvođenja na Radiju... - napisao je Đorđe Marinković u pismu upućenom Radio Beogradu pošto ga je ratni drug Jovan obavestio da je nacionalna radiofonska kuća izdala solunsku pesmu. Marinković je priložio i dokumentaciju koja dokazuje njegovo autorstvo.


Međutim, kao odgovor u štampi su se pojavili navodni naslednici drugog kandidata za autora, koji su priznali Marinkoviću da je napisao muziku, ali ne i tekst. Ponudili su mu nagodbu da ne bi poveli parnicu. Neki politički podobni muzički stručnjaci su „otkrili“ i da je pesma plagijat. U to vreme osporavanje svega što je srpsko bilo je korisno za karijeru. Stvorena je farsa u kojoj su diskreditovani i autor i stari srpski ratnici.

Đorđe Marinković je u Srbiji ponovo gurnut u zaborav, dok je u Francuskoj ostao popularan kompozitor i muzičar. Nekoliko puta je dolazio u rodni kraj i pevao zemljacima pravu verziju „Tamo daleko“, pričali su istraživaču stari Korbovčani.

- U najblistavijoj fazi karijere Marinković je postao evropski sinonim muziciranja na citri. On je odsvirao čuvenu melodiju u filmu „Treći čovek“. Bio je poznat i kao gitarista, svirao je ukupno sedam instrumenata. U Parizu je od 1920. publikovao mnoštvo popularnih kompozicija, od kojih je jedan deo stvoren na osnovu njegovih impresija iz rodnog kraja i izgnanstva na Krfu. Danas je Marinković gotovo zaboravljen u rodnom kraju, dok je na desetine internet-sajtova preplavljeno ponudama prodaje njegovih izdanja, od Francuske, preko Španije, do Nemačke, Velike Britanije i Japana - navodi Jakovljević.






Autor: Boris Subašić
Izvor: novosti.rs

17 June

Jedna zbunjena ispovest

Sada već davne 2000 godine došla sam autobusom u Novi Sad sa juga Srbije. U rukama mi je bila samo jedna omanja putna torba. Da mi je neko ukrao, ne bih imala više šta da obučem. Tu mi je bilo sve – novi par cipela i jedna tanana zimska jakna, kupljene pred početak studija, pred  jesen.
Spakovane su bile nade i snovi o velikom gradu, kao i sva nepodnošljivost provincije i nemogućnost da se iskažem i dišem. Mama me nije ispratila jer je već odavno nije bilo, a tata je morao iste te studije da mi obezbedi radeći u inostranstvu.

Oni me nisu ispratili a kasnije me nisu ni dočekivali. 

Paketi sa hranom i pitanja da li sam gladna, šta radim, jel mi toplo, šta je bilo na ispitu – nikada mi nisu bila postavljena.

Od tog trenutka pa narednih dvanaest godina sam se borila, čini mi se sa celom Vojvodinom, ispitivali su moje korene, odakle dolazim, zašto studiram, da li sam stvarno škrta, gde mi je nestao naglasak...rad, dokazivanje, život.

Posle dvanaest godina me više niko ništa nije pitao uglavnom su me tražili da radim za njih. Osetila sam Novi Sad svojim, al za malo.

Ne tako davne 2012, opet sam iz svih mojih domova skupila jednu torbu za sebe i još dve za saputnike, i krenula dalje u Nemačku.

Niko me nije pratio, sad su svi koje stvarno imam krenuli sa mnom. Sad se dokazujem u ime Srbije, nekad sam branila Jug od Severa a sad celu Srbiju pred ovom šarenom tuđom zemljom.

Scenario isti, sve znam, iskustvo mi je, sva sreća, veće od torbe.
Doduše,  slabije napadaju ali bolnije.

Sada moram još i na tuđem jeziku da se borim. Ali, iako sam iz iste otišla ne dam nikome na nju, moram da je branim, ja drugu zemlju nemam niti sam mogla da biram.

Otputujem nekad za vikend sama u Novi Sad, idem ulicama, fakultetski plato, čitaonica – boli me stomak kad posmatram sve te mlade ljude koji dolaze iz provincije, koliko ne znaju šta ih sve čeka.

Koliko ne slute da će opet otići dalje, i da više nikad neće pripadati nigde.

Suviše slobodni da se vrate kući i suviše novi da u tuđoj zemlji naprave dom.

Mnogo sam zbunjena, ulazim slobodno u kuće prijatelja, deca im već hodaju, prave mi svakakve đakonije da me podsete, kuvaju mi tursku kafu, i oni su zbunjeni.

Da li me boli – ne, da li sam srećna – ne, tužna – ne znam... još mnogo pitanja sa negativnim odgovorom.

Jednom godišnje posetim i Južnu Srbiju. Kaže mi tada suprug da ne ličim na sebe, da mi se lice promeni, da sam druga žena koja mu postaje ljubavnica, a koja ga ostavi svaki put kad sedne na suvozačko mesto i pretvara se u njegovu suprugu moleći se za srećan dugi put nazad.

Gde nazad? Sad jedino ovo pitanje ima smisla.

Iza mene čujem anđeoski glas: Mama putujemo kući. U retrovizoru dva krupna crna oka čekaju da krene Branko Kockica, pa da pevamo i putujemo.

Biće ovo još jedna dobra zabava za saputnike a za mene još jedno razmišljanje, jesam li uradila pravu stvar.

U Nemačkoj me čeka dobra drugarica iz Indonezije da mi kaže kako me razume i kako sam ja ipak srećna jer je Bali još dalje od Srbije.

Tuga za svojom zemljom je univerzalna.



Autor: Biljana Simeonov
Izvor: http://www.politika.rs


04 June

Jesmo li žureći da kažemo šta imamo, zaboravili da slušamo?

Svi bi počeli sa: „U savremenom svetu koji je sve više užurban i pod stresom, ljudi sve manje komuniciraju, svode svoje reči na minimum…“ bla bla bla. Koliko nam je samo savremeno, takozvano „moderno“ doba postalo izgovor za vlastite greške i olako prepuštanje stvarima onakvim kakvim jesu. Ne želim da verujem da je sve u rukama 21. veka, u rukama vlasti, moći ljudi jednih nad drugima i ludila u krug.

Ko nam je kriv što svako teži da zadovolji što više svoj ego i priča što više o sebi, što više o onome što ima, onome što nema, onome što želi, a onda kada dođe red da ista ta osoba sasluša nekoga, onda to više nije zanimljivo. Zar vam se ne čini da je suština razgovora postala takva da osoba kada priča, priča više sama sa sobom nego sa sagovornikom? Tipični primeri su: ’’Joj znaš šta mi se desilo, čekaj da ti ispričam, čekaj da ti kažem još ovo, pusti me da završim!’’ Drugačije rečeno, sačekaj da ja izbacim iz sebe ono što imam, pa ti posle idi, slobodan si. Ne daj Bože da neko odbije da nas sasluša, to nam više nije prijatelj. Pritom sebi ne postavljamo pitanje da li opterećujemo nekoga, umesto da ga pitamo: „Kako si?“.

U svom sebičluku odbijamo ljude od sebe. Imamo vremena da pričamo o sebi, ali nemamo vremena kada to drugi treba da urade.  

Mislite često o onoj: „Nema ništa loše u tome što želimo da nas neko sasluša!“ Naravno da nema, radi se o tome da tražimo od ljudi ono što ne dajemo, a vrlo rado volimo da primimo. Koliko vam samo prija onaj razgovor sa prijateljem, posle kojeg duboko izdahnete i osećate rasterećenje, razumevanje, podršku. Kada ste vi poslednji put bili takav prijatelj? Ili stvarno mislite da pomažete tako što dajete savete šta neko treba da uradi, kako da se ponaša, nanoseći mu osećaj krivice da nije trebao tako, nego ovako, kao da on sam to već ne zna. Umesto da učite nekoga, puno bi više pomogli da ga jednostavno saslušate. Nije li to uspeh? Pomoći nekome da se oseća dobro. Nikad ne znate koliko par trenutaka vaše pažnje može da učini za nekoga.  
U svom sebičluku odbijamo ljude od sebe. Imamo vremena da pričamo o sebi, ali nemamo vremena kada to drugi treba da urade.  
Potrudite se da budete objektivni kada vam neko priča o sebi i o onome kroz šta prolazi. Ne mučite ga poistovećivanjem sa vašom situacijom, jer svako smatra da je njegov izazov najveći i da se ne može porediti sa vašim, što i jeste istina. Ali opet da napomenem, svako voli da priča o sebi i ističe sebe, kako zna najbolje. Samim tim, razgovor polako prelazi u nabacivanje našeg mišljenja drugoj osobi, što nikako ne pomaže, već naprotiv, odmaže. Kada govorimo, više govorimo o sebi nego o drugima.

Ljudi žele više razumevanja, empatije, prihvaćenosti, pripadnosti. Provedu život čekajući da im to neko pruži, ni ne trudeći se da oni to sami prvi nekome poklone. Postali smo sebični i egoistični, umesto da podsetimo sebe na osnovnu svrhu čoveka, a to je da pozitivno dotaknemo makar jedan drugi život, a kako ćemo to učiniti ako ne znamo da saslušamo?






Nevena Savković
Izvor: http://www.youthnow.rs

21 March

Kako je nastao izraz "ustati na levu nogu"?

Jeste li primetili da je ova neobična fraza česta u mnogim narodima i jezicima? Ona je nastalo pre mnogo vekova, iz vrlo zanimljivih razloga...
Svi znamo šta znači kada nam neko kaže da smo verovatno ustali na levu nogu - neraspoloženi smo i neprijatni bez nekog posebnog razloga. Međutim, malo je ljudi koji znaju tačno poreklo ovog izraza.

Prema nekim izvorima, Stefan Nemanja je zapisao: "Za puteve na desnoj strani zna Bog, a na levoj strani su putevi đavolski i razvratni". 

On, naime, potiče od starih Rimljana - baš kao i mnogo drugih običaja i fraza koje opstaju vekovima ili milenijumima nakon što su Rimljani napustili sve te teritorije.

Objašnjenje je prillično jednostavno: leva strana je u Rimu smatrana lošom, zlom, baksuznom. Iz tog razloga se verovalo da će ustajanje iz kreveta tako što će pod najpre dodirnuti leva noga uzrokovati da čitav dan protekne loše.


Ovo verovanje je, takođe, razlog što su Rimljani u kuće ulazili prelazeći prag najpre desnom nogom - kako ne bi prizvali zlo.

Zanimljivo je da je engleska reč sinister, što znači "zlokoban", nastala od latinskogsinister koje je značilo - levi.






Izvor: http://www.nationalgeographic.rs