NEWS
latest

18 November

Intervju: Nataša Kovačević - Moja francuska porodica

U najtežim trenucima u mom životu otkrila sam i neke pozitivne stvari, pa i to da imam drugu domovinu – Francusku!


DO PRE par godina 14. jul je za mene bio poznati datum iz istorije, priča koju smo učili u školi, o padu Bastilje, velikom danu u istoriji Francuske, ali i Evrope. Danas taj dan za mene ima poseban značaj, jer Francuska je postala moja druga domovina…

Sezona 2013/14. trebalo je da bude sezona moje velike afirmacije. Početkom leta 2013. preselila sam se iz Beograda u Đer (Mađarska) da bih započela internacionalnu karijeru. Imala sam svega 19 godina, ali već dovoljno iskustva iz mlađih kategorija reprezentacije Srbije, kao i iz seniorskih timova Voždovca i Crvene zvezde. Stručnjaci su govorili da sam talentovana, da me čeka lepa budućnost. Godinu dana ranije osvojila sam bronzanu medalju s juniorkama Srbije.

Šestog septembra 2013. odigrala sam prvu utakmicu za Đer, na kojoj sam proglašena za najbolju igračicu (MVP). Sutradan sam rekla mom ocu Vukašinu, koji je došao na nekoliko dana da mi pomogne da se snađem, da može da se vrati za Beograd i da dalje mogu sama. Sedmog septembra ujutro krenuo je kući. Kao što smo se dogovorili, ostavio mi je moju ljubimicu Donu, psa kojeg smo kupili nekoliko meseci ranije. Nekoliko časova kasnije autobus mog kluba Đera se prevrnuo na putu za Šopron. Trener Fuzi Akoš i tim menadžer Peter Tabodi su izgubili život. Meni je amputiran potkoleni deo leve noge. Odjednom se raspršilo sve: i devojački san o osamostaljenju i košarkaška ambicija da zaigram u Evroligi.

Dok sam ležala u bolnici u Đeru, čula sam za saopštenje Košarkaškog saveza Francuske (FFBB) koji mi je javno obećao pomoć. U tom trenutku nisam znala šta to znači. Ubrzo sam upoznala predsednika FFBB Jean-Pierre SIUTAT i direktora za međunarodne odnose FFBB Gorana Radonjića koji su rešili da se „ozbiljno“ umešaju u moj život.

Čim sam izašla iz bolnice i vratila se u Srbiju, dobila sam poziv iz Pariza. Pitanje je bilo: kako bismo mogli da ti pomognemo, šta želiš? Odgovorila sam: Ako može, ja bih da posetim EuroDisney u Parizu! I tako sam se uskoro našla u Francuskoj. Pariz me je očarao, svaki njegov kutak. Sena, Ajfelova kula, Trijumfalna kapija, Trokadero, Šanzelize… Dobila sam VIP ulaznice za EuroDisney u kojem sam provela čitav dan s mojom novom drugaricom Milicom. Bilo je ludo i nezaboravno, a u jednom trenutku i romantično (kad sam poljubila Mickey Mouse!). Upoznala sam i Tony PARKERA i Boris DIAW, dva sjajna košarkaša i čoveka. Nezaboravan trenutak! Jean-Pierre i Goran su imali još planova za mene…

Odlazak na preglede u Ministarstvu odbrane Francuske otvarao je nove vidike. Jean- Pierre je okrenuo telefon. Goran i ja smo uskoro bili na klinici. Ortoped Didier Azoulay i njegovi saradnici Francis Cazorla i Jeremie Kouvtanovitch su uradili sve neophodne testove za moju sportsku protezu. U tom trenutku nisam znala da je to zapravo bio prvi korak ka mom povratku na teren, ali kad sam se prvi put oslonila na tu čudesnu spravu (proizvođač Ossur sa Islanda), pomislila sam da je čudo ipak moguće…


Proleća 2014. godine, na Final-Eight Euro-League Women u Jekaterinburgu, proglašena sam za FIBA Youth Ambassador! Nekoliko meseci kasnije, na jednom treningu u Parizu, pogađala sam koš s lakoćom. Nisam smela da izustim šta mi se vrzma po glavi…

Bila sam tih dana specijalni gost FFBB na utakmici L`Open LFB gde su me Jean-Pierre i Goran dočekali na centru igrališta sa dresom francuske reprezentacije s mojim prezimenom i buketom cveća. Naredne godine sam odigrala nekoliko minuta na revijalnoj utakmici u Angersu, u ekipi koju je vodila Marina Maljković. Igrala sam uz Milicu Dabović, Cemine Dumerc, Sandru Dijon, Emmeline Ndongue Isabelle Fijalkovski i ostale sjajne igračice. Postigla sam dva poena. Dovoljno da budem sigurna da mogu opet da igram profesionalnu košarku. Ali, to je bila moja velika tajna…

Dakle, sve te lepe stvari, sva velika ohrabrenja, stizala su iz Francuske. Moje prijateljstvo sa Jean-Pierreom i Goranom postalo je toliko veliko da sam počela da ih doživljavam kao deo svoje porodice. Pored brata Ivana, mame Natalije (reprezentativka Jugoslavije, pobednik Kupa šampiona sa Crvenom zvezdom 1979), oca Vukašina i ostale rodbine, dobila sam još dva, da tako kažem, strica: Jean-Pierrea i Gorana! Sve ovo vreme oni nikada nisu hteli da kažu koliko je koštala moja sportska proteza, moja ulaznica za novu karijeru.

Konačno, u oktobru 2015, dok sam bila u Skoplju (Makedonija), u gostima kod moje prijateljice Branke Luković, poslala sam SMS poruku mom ocu Vukašinu: „Vraćam se na teren“! Mogao je samo da konstatuje da prelazim na viši nivo, jer zna kakva sam: kad nešto rešim, nema povratka.

Pošto sam već mesecima imala treninge s kondicionim trenerom Bogdanom Stanojkovićem, osećala sam se prilično samouvereno, mada ne sasvim spremno, jer sam imala nekoliko kilograma viška. Obavila sam razgovore s predsednikom Crvene zvezde Nebojšom Čovićem i njegovom suprugom Vesnom, zatim s trenerom Draganom Vukovićem. Odlučili smo da dan povratka bude 11. novembar i utakmica sa Studentom iz Niša na našem terenu u Basketlandu. Pet poena za 15 minuta nisu mogli da se mere sa osećajem koji sam imala te večeri. Jer košarka je moja velika ljubav, velika strast, misao s kojom odlazim na spavanje i s kojom se budim.


Krajem januara 2016. na centru igrališta opet smo bili Jean-Pierre, Goran, ja i buket cveća. Ovog puta u Beogradu. Došli su da mi požele sreću u mojoj novoj karijeri, zajedno s Nebojšom Čovićem i predsednikom Košarkaškog saveza Srbije (KSS) Draganom Đilasom, koji su mi takođe pomagali od prvog trenutka posle nereće, na čemu sam im veoma zahvalna.

Veče pre utakmice sačekala sam Jean- Pierrea na aerodromu „Nikola Tesla“, koji minut pre ponoći. Odvezla sam ga u hotel mojim „Peugeotom“ (kod mene valjda i kola moraju da budu francuska). U kolima iza nas bio je kamerman, drugim autom nas je pratila filmska ekipa. Rekla sam mu da jedna srpska producentska kuća snima film o francusko- srpskom prijateljstvu, da smo on i ja glavni junaci, zajedno s Hanri Hellom, prvim profesionalnim selektorom jugoslovenske (srpske) košarkaške reprezentacije. Dugometražni dokumentarni film se zove „The Leap“ i prati zlatnu košarkašku nit u odnosima Francuske i Srbije od Hella do današnjih dana kada i ja postajem – što mi je velika čast – jedan od simbola tog prijateljstva…

Moja Fondacija je ostala jedan od prioriteta. Kroz nju se trudim da izmamim osmeh na licima mladih ljudi, da im vratim ono što sam dobila od mojih francuskih prijatelja 

Pre dva meseca opet sam bila u Francuskoj. Moja filmska ekipa (Cinnamon Production, reditelj Ivica Vidanović, scenario Aleksandar Miletić) krenula je na turneju. Nica, Kan, Pariz… U Nici sam prošetala preko Place Massena, na mestu gde je Henri Hell vodio reprezentaciju Jugoslavije u kvalifikacijama za Prvo svetsko prvenstvo, početkom 1950. godine. Hell, reprezentativac Francuske pre Drugog svetskog rata, jedini je trener koji je u isto vreme trenirao stubove srpske, jugoslovenske i evropske košarke: Boru Stankovića, Nebojšu Popovića, Radomira Šapera i Aleksandra Nikolića. Stanković i Nikolić su članovi Naismith Hall of Fame u Springfildu, dok su sva četvorica članovi FIBA Hall of Fame u Ženevi. Svi su uvek isticali da im je Henri Hell otvorio nove vidike dok je nekoliko puta boravio u Beogradu u periodu od 1948. do 1950. Ne zaboravljaju ni čuvenog Robert BUSNELa, nekadašnjeg predsednika FIBA.

Hell se posle vratio u Pariz u kojem je predavao u jednoj gimnaziji, ali je do kraja života održavao kontakte s počasnim generalnim sekretarom FIBA Borislavom Stankovićem koji mi je nedavno ispričao mnogo lepih stvari o njemu. Pored ostalog i da ga je Hell redovno zvao i savetovao ga u kom smeru bi trebalo da ide jugoslovenska košarka. U to vreme Francuska je bila košarkaška sila, a Jugoslavija početnik. Posle se to promenilo, pa su Francuzi učili od nas. Danas su te dve reprezentacije više od prijatelja, o čemu svedoče i poslednja dva susreta u pripremama za Olimpijske kvalifikacije za Rio.

O odnosima dveju zemalja i da ne pričamo. O Prvom svetskom ratu i ostalim nitima koje nas vezuju.

Posle Nice i Kana produžili smo za Pariz, gde su mi Jean-Pierre i Goran priredili nova iznenađenja. Novi odlazak u EuroDisney i poseban tretman zahvaljujući Arnaud MESNARD- u i Celio CRISTINAi, pa novi obilazak Pariza. U FFBB su me opet toplo dočekali, svi, od prvog do šestog sprata. Trenuci sa direktorom marketinga Raymond BAURIAUDom su takođe bili zanimljivi, kao i sa PR-om FFBB Fabrice CANETom i čovekom zaduženim za arhiv Daniel CHAMPSAURom koji mi je otkrio niz zanimljivih stvari o Hennri Hellu, zaboravljenom junaku srpske košarke. Pomislila sam kako bi bilo dobro da na malom platou pored Ambasade Francuske u Beogradu, na uglu Rajićeve i Gračaničke ulice, podignemo spomenik Hellu, simbolu sportskog prijateljstva dveju zemalja. Odatle bi Hell gledao na Ambasadu Francuske i teren Osnovne škole Kralj Petar I, u koju je 1923. godine stigla prva košarkaška lopta u Srbiju. Doneo ju je Amerikanac Vilijam Vajland koji je, kao i lopta, doputovao iz Pariza.

Po povratku u Beograd, pored prikupljanja svih dozvola za Hellov spomenik, sačekale su me nove obaveze. Sezona se tek bila završila i utihnuo je eho slavlja zbog trofeja u Kupu Srbije (u prvenstvu smo stigle do finala). Nastavila sam da spremam ispite na dva fakulteta: Fakultetu za sport Union Nikola Tesla (smer sportski menadžer) i Univerzitetu Singidunum (turizam). Moja Fondacija je ostala jedan od prioriteta. Kroz nju se trudim da izmamim osmeh na licima mladih ljudi, da im vratim ono što sam dobila od mojih francuskih prijatelja…



Izvor: cordmagazine.com
« PREV
NEXT »

No comments