NEWS
latest

08 April

Poučna priča: Orao ne zaboravlja ko je čak i kad život provede među kokoškama


Postoji legenda o orlu koji je ispao iz kljuna majci dok ga je zajedno s njegovom braćom selila na drugi kraj planine na kojoj su živeli.

Nesrećnim sticajem okolnosti, našao se mali orlić u dvorištu stare žene koja je uzgajala kokoške. Padne orao nasred dvorišta, a kokoške kao kokoške, skupe se oko njega da istraže došljaka.

Bez svesti i pokidan, orlić nije imao mogućnosti da im objasni šta je i odakle je već se prepustio kokoškama da se bave njime i o(ne)sposobe ga za život. Prvo su ga dobro pregledale. Iako je bio mali, videše kokoške da njegova krila imaju veliki potencijal za let, iako su od pada polomljena. Međutim, uplaše se one da će orlić kad stasa napraviti njima kakvu štetu pa odluče, kad je već tako u nemoći, da mu ta krila poviju da srastu i zakržljaju, da ga onemoguće da ih ikad više koristi. 

Videše one i da orlić ima opasan kljun i oštro oko. Pa mu otupe taj kljun, u strahu da ih kad stasa divlja živina ne ozledi, i povežu mu oči da onemoća taj njegov vid od nekorištenja. I tako je orlić živio u povojima, hranjen na slepo onime što su mu donosile kokoške, ne znajući ko je, šta je i odakle je. Izgubio je dodir sa svojima i u neznanju kako da ga povrati, prepustio se preživljavanju. Te kokoške su sada i bile njegova jedina nada da će preživeti strašnu sudbinu koja ga je u padu zadesila.

Godine su prolazile i orlić je stasao u mladića snažne građe, ali krhkih krila, tupog kljuna i slabog vida. Navikao se na život sa kokoškama, tamo je sad bio njegov dom. Udoban, poznat, siguran. I živeli su tako srećno i u slozi, sve dok jednog dana, čameći u svojoj neobjašnjivoj tuzi, orlić nije pogledao u nebo i vidio jata crnih snažnih ptica, kako preleću preko sela u dnu planine.  

Povremeno se jedan od njh obruši do dole, ulovi nekog miša iz polja i vrati se u jato da nastavi let. Oseti orlić kako mu srce brže lupa, oseti bol svog oka, želju da mahne onim kržljavim krilima, ali više od svega oseti jad i nemoć da učini sve to za čime je čeznuo. I iz te nemoći, jurne kroz njegovo snažno telo sećanje na onaj dan kad je ispao majci iz kljuna, sećanje na to ko je i odakle je. Seti se kako su ga one kokoške vidale i povijale, seti se straha u njihovom glasu, seti se zašto su ga vezivale i oslabljivale, seti se da je on mnogo više od njih i mnogo više od samog sebe. Seti se da je ORAO.

Počeo je svake večeri krišom da vežba svoj vid, gledajući daleko i visoko dok se snaga njegova oka nije povratila na prirodnu. Jer ono što je prirodno ne može biti uništeno. Vežbao je on i svoja krila dok nisu ojačala da učini prvi veći let. Brusio je i onaj svoj kljun koji je otupilo jato slabašnih kokoški, u vlastitom strahu da im ne naudi.

Nisu tad kokoške znale da orlovi nemaju u sebi zla. Imaju samo snagu koja im rođenjem pripada i koja ne može biti uništena. Čak i sputana, ona će kad tad pronaći svoj put i jurnuti napolje u svoj svojoj lepoti.

Kad je dovoljno ojačao i uverio se da može da preživi sam u divljini, stane orao pred kokoši i kaza im, šireći svoj plašt od krila i pokazujući svu svoju moć: ” Zahvalan sam što ste mi spasile život, što ste me godinama čuvale i vidale rane koje sam dobio. Ne želim vam zlo, samo želim da odem od vas, jer mi ne pripadamo zajedno. Ja sam orao, a vi ste kokoške”.

I zaurla orao, zamahne krilima i uzdigne se do visina, ostavljajući za sobom kovitlace prašine u onom dvorištu koja se slegala na vlažno kokošje perje.

A kokoške? Pa kokoške ko kokoške, pogledaju se u tupom bunilu, kokodaknu čudom ništa ne shvatajući, kljucnu zrno kukuruza na podu i nastave svojim kokošjim životom, ni ne znajući šta se to upravo pred njima odigralo.

Čak i kad ste na dnu i u najvećim problemima, ne dozvolite da vas drugi obezvrede i ne odustajte od sebe.





Autor: Kristijana Vučetić
« PREV
NEXT »

No comments